Svako od nas neku
svoju priču ima,
što u tami tišti
a puteve bira.
Samo kad je hladno,
kad umori zima,
slutimo je, tužni ,
na krilu leptira.
Svako od nas plaća
dah svoje tišine
što kroz kožu diše
u vatri nemira.
Samo kad je mokro,
i kad duga sine
svako na svom dlanu
budi svog leptira."
Radjard Kipling (1895.godina), preveo: Ivo Andrić
Ako možeš da sačuvaš razum kad ga oko tebe
Gube i osuđuju te;
Ako možeš da sačuvaš veru u sebe kad sumnjaju u tebe,
Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju;
Ako možeš da čekaš a da se ne zamaraš čekajući,
Ili da budeš žrtva laži a da sam ne upadneš u laž,
Ili da te mrze a da sam ne daš maha mržnji;
I da ne izgledaš u očima sveta suviše dobar ni tvoje reči suviše mudre;
Ako možeš da sanjaš a da tvoji snovi ne vladaju tobom ,
Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu (sebi) cilj
Ako možeš da pogledaš u oči Pobedi ili Porazu
I da, nepokolebljiv, uteraš i jedno i drugo u laž;
Ako možeš da podneseš da čuješ istinu koju si izrekao
Izopačenu od podlaca u zamku za budale,
Ako možeš da gledaš tvoje životno delo srušeno u prah,
I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom;
Ako možeš da sabereš sve što imaš
I jednim zamahom staviš sve na kocku,
Izgubiš, i ponovo počneš da stičeš
I nikad, ni jednom reči ne pomeneš svoj gubitak;
Ako si u stanju da prisiliš svoje srce, živce, žile
Da te služe još dugo, iako su te već odavno izdali
I da tako istraješ u mestu, kad u tebi nema ničega više
Do volje koja im govori: Istraj!
Ako možeš da se pomešaš sa gomilom a da sačuvaš svoju čast;
Ili da opštiš sa kraljevima i da ostaneš skroman;
Ako te najzad niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne može da uvredi;
Ako svi ljudi računaju na tebe ali ne preterano;
Ako možeš da ispuniš minut koji ne prašta
Sa šezdeset skupocenih sekunda,
Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu,
I što je mnogo više, tada ćeš biti veliki Čovek, sine moj.
Aleksa Šantić
Sergej Jesenjin
Do viđenja, druže, do viđenja.
Čuvaju te, mili, moje grudi.
Rastanak je znak predodređenja,
Susret nam se u daljini nudi.
Do viđenja, bez stiska, bez glasa,
Ne tuguj mi spuštenih obrva.
Nije novo mrijeti prije svoga časa,
Al’ ni život nije novost prva.
Mika Antić
Vesna Krmpotić
Đorđe Balašević
Stari moj
Premalo smo se družili
Al' smo se, ono, kužili,
i istom caru verno služili.
I eto, zimski dan
k'o stvoren za tugovati.
Al' ne dam da me do’vati,
danas nikako…
Danas bolje ne...
Mi, pesnici, imamo svoje trikove,
tuga je tu za stihove
a radost je za voljene.
Ž.Saramago
Vesna Krmpotić
Bane Opačić
Mika Antić
Mika Antić
Mika Antić
Johan Volfgang fon Gete
Mika Antić
Aleksa Šantić
Nedeljko Popadić
Miševi često zbore o lavu.
Miševi tuđe živote žive.
Al‘ su bez daha od svoga straha.
Lava ne vole. Al‘ mu se dive.
I miš nikada neće da prizna
kako se lavu iskreno divi.
Miš sanja često slavu i presto.
Al‘ gricka, šuška i tako živi.
Pričaju kako poznaju lava
i da su jači, bezbrižno leže…
Al‘ čim se lavlja pojavi glava
nastane tajac pa se razbeže.
Spori, a misle kako su brzi,
u svojoj zlobi miševi trunu…
Neko je rođen samo da mrzi.
A neko rođen da nosi krunu.
Monahinja Stefana
Ti si tu.
Ti si uvek tu.
Samo ja bezglavo lutam,
odlazeći i dolazeći Ti.
Aleksa Šantić
Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada.
Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće.
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće.
U baštama tvojim ono rosa nije –
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju.
U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju.
Desanka Maksimović
William Butler Yeats
Desanka Maksimović
,,Poznavala sam u detinjstvu pticu
srca sitnog kao lešnik,
a umrla je od tuge
već u treću zoru
kad su joj ljudi oteli
gnezdo i goru.
I sećam se nekog starog
tužnookog pseta
koje je imalo snage
da skapa od žalosti
kada je nestalo drage
ruke iz koje primalo
milovanja, udarce i kosti.
Samo sam ja preživela
smrt voljenog bića,
i mnogo mi se dragih prijatelja
izgubilo u dubini mraka,
preživela niz izdaja, i kleveta,
i rastanaka,
i opet mi se hoće
sunca i sveta."
Čarls Bukovski
Đorđe Balašević
Noć mi te duguje